Kako bi bilo...

I tako sam ja otišla na Maltu

Gleda moja majka kartu Evrope, gleda, gleda pa na kraju pita – a gde je to? Tačka na mapi Evrope. Evropa, pa južnije, skoro pa Afrika. Tačka ispod Sicilije, jedva vidljiva. Ide prvo vrh italijanske čizme, pa Sicilija, pa onda uz pomoć lupe vidimo majušno ostrvo.
Bili su pod Feničanima, Rimljanima, Vizantijom, u XI veku su ga naselili Arapi. Zatim su bili deo kraljevine Sicilije i postali hrišćani.
Odbili su moćno Osmansko carstvo, da, oterali Sulejmana Veličanstvenog!  
Maltom su protrčali Francuzi, a zatim je kolonizovali Britanci koji su tamo ostali skoro dva veka. Nezavisnost su stekli tek 1964. godine.

I mogla bih ja tako da pišem o istoriji, arhitekturi, crkvama – kažu da ih na tom majušnom ostrvu od 300 kvadratnih kilometara ima bar 365, po jedna za svaki dan u godini.

Ali nije u tome stvar.

Nekad davno, u mom prethodnom životu – u stvari u životu koji je prethodio prethodnom, Malta je meni bila neprijatelj, crna rupa u Sredozemlju, neprijatelj, zlo.

Nekada ranije, baš davno, u životu koji je prethodio prethodnom, tadašnji momak mi je otišao da poseti Maltu. Vratio se sa pričama koje čak nisam ni razumela, koje sam omrzla jer nisam bila deo te malteške bajke. Samo se jednog dana spakovao i otišao, a vratio se očaran. Još uvek se sećam naglabanja o nekom Englezu s kojim se zapio u lokalnom pabu. Pamtim priču o katedralama, strmim ulicama i mirisu mora.
Otišao je na Maltu, vratio se a onda me je ostavio. Ne zbog Malte, već zbog neke devojke u koju se baš tada zaljubio.

Tako je Malta, ostrvo čiji su vitezovi odbili Sulejmana, za mene postalo simbol izdaje.

Mnogo godina kasnije…

Pre neki dan sam se vratila sa Malte.
Očarana.
Zaljubljena u te uske strme ulice, u svetlo koje se pomalja između trošnih kuća, u to parče mora koje se nazire u daljini. Očarana izlaskom sunca i trajektima koji dovode zaposlene u Valetu na posao. Fascinirana crkvama, valjda ih zaista ima 365, ko će sve da ih prebroji! Šetala sam nizbrdo, uzbrdo. Krivila vrat ne bih li nekako uslikala te stare fasade, taj veš koji se opušteno njiše preko terasa. Probala sam pastici, to im dođe kao nama burek samo što je nalik na krofne od lisnatog testa punjene sirom ili pireom od graška. Pokušavala da razumem taj čudan jezik, kombinaciju arapskog, italijanskog i ko zna čega još. Sedela sam u restoranu sa stolovima postavljenim na stepenicama i nesigurnim drvenim stolicama; trudila se da ne padnem i smejala se dok sam ignorisala sitne kapi kiše koje su zasipale to prelepo jesenje veče.

Moja frizerka živi na Malti već nekoliko godina. Otišla je tamo na odmor, upoznala čoveka, zaljubila se. Vratila se u Srbiju, spakovala i – nazad na ostrvo. Ma to ti je običan kamenjar, nedostaje mi moja zelena Srbija, stalno kaže. Ipak, pošto je rodila sina, nedavno je otvorila svoj salon. Rekla bih da joj dobro ide, da je srećna; talenat i trud svuda se prepoznaju i vrednuju. Bolje joj je nego u suterenu tržnog centra gde je po ceo dan frizirala i fenirala hirovite mušterije.

Nekada davno jedva da sam i znala gde se ta Malta nalazi. Zapamtila sam je po priči o pijanom Englezu, o katedralama, strmim ulicama i mirisu mora. Dugo godina me je i sama pomisao na to parče zemlje, tamo daleko u Sredozemnom moru, nadohvat Afrike, iritirala. Donedavno nisam mogla da shvatim opčinjenost tom malenom državom gde se živi polako, gde zima ne postoji pa ni grejanja po kućama nema.

A onda sam se zaljubila u restoran na stepenicama, u pogled na parče mora na kraju uskih ulica sa trošnim zgradama, u kamenje koje govori o vekovnoj istoriji, Arapima, Hrišćanima, Sulejmanu i Malteškim vitezovima.

Sad shvatam.

You Might Also Like

No Comments

    Leave a Reply