Luda žena

Luda žena obilazi lekare

Kažu, šta čovek može sam sebi da napravi, to niko drugi ne može. Ja bih na ovo dodala, šta žena može da smisli, e to je ravno naučnoj fantastici!

Evo šta je bilo. 

Ove godine sam se vala naputovala. Krenulo mi, valjda. I super je bilo, zaista. Svašta sam videla. Otkrila sam neka nova mesta, obnovila uspomene na neka stara. 

Međutim. Imam običaj da kažem da se najbolje provedem kada od putovanja ne očekujem ništa. Kada negde idem jer moram, pa hajde i to da obavim, obično ispadne dobro. Kada na put krenem sa velikim očekivanjima, uglavnom se razočaram.

Ima nečega u tome. U junu sam bila u Africi, i baš sam se radovala, pravila planove. Spakovala veliki kofer pun odeće. Kofer su mi na prvom usputnom aerodromu zaturili pa je put ispao drugačije nego što sam očekivala.

Pored kofera, teglila sam i dva ranca sa raznim bitnim stvarima: laptop, foto oprema, objektivi i tako to. Obratite pažnju na izraz “teglila”. Uskoro ćete shvatiti zašto i šta može da napravi petnaest kilograma na leđima.

Negde na pola moje afričke avanture, počne da me boli vrat. Malo, pa malo više, pa najstrašnije. 

Ništa zato, ušinula sam se. Hoće to od noći provedene u avionu. Ili od klime. Biće to u redu. Namazaću neku on onih krema što hlade (ili greju, nikada ne znam koju da upotrebim). Proćiće za koji dan. Ili neće.

Vratim se u domovinu i pravo kod fizijatra. Kaže on, nije to ništa, biće u redu. Evo namažite ovu kremu (one koje sam prethodno koristila ništa ne valjaju, valjda), popijte ove tablete (nikad čula za njih, ali sigurno čovek zna svoj posao) i proćiće za koji dan. A možete i da nosite Tomasovu kragnu. To vam je ono veliko mekano ali čvrsto, fiksirate oko vrata, sprečava vas da pravite nagle pokrete a ujedno i pridržava glavu. Jeste malo nezgodno što je leto, a kod nas su leta prilično topla. Ali proćiće za koji dan. E, sad, baš ako ne proće, otidite kod neurologa. 

Dobro zvuči, sigurno će mi za par dana biti bolje. A zašto ne bi? Uostalom idem na odmor, plivanje, sunčanje, to je lek za sve boljke. Ili možda nije.

Elem, odem ja na more.

Bilo je kako je bilo, ali – vrat nije bio bolje. Nikako.

Vratim se u domovinu pa pravo kod neurologa. Gleda me on, osmatra moj vrat, pa ramena, pa leđa. Kaže “hmm”, pa opet gleda. Naposletku zakjluči da mi valjda nije ništa, ali kako bi bilo da snimim sve to pa da vidimo? Hajde.

Magnetna rezonansa je zakon. Ali za klaustrofobične kao što sam ja, to je pakao. Kaže mi iskusna koleginica, nemoj slučajno da si otišla na snimanje a da pre toga nisi popila nekoliko bensedina. Videćeš, magnet je horor! E cvrc, nemam ništa pri ruci. Nema veze, preteruje, šta se mora, mora se. Idem ja uzdignute glave (jer me vrat tako najmanje boli).

Jooj. 

Ne samo da sam trebala da popijem bensedin, već i leksilium i šta god još postoji. 

Magnet vrata i glave je horor. Nemojte ovo širiti dalje, jer ako se mora – mora se. I činjenica je da je u nekim situacijama to jedini način da se tačno utvrdi šta vam je, a šta vam nije.

Ubaciše me u nekakvu kapsulu, samo noge vire. Što bi bilo ok da mi nisu na glavu stavili neku kacigu (sa otvorima za oči i usta), ličila sam na Darta Vejdera iz zvezdanih ratova.
Pošto magnetna rezonansa, dok snima, ispušta vrlo glasne zvuke, ponudiše mi slušalice na uši i relax muziku. Može, naravno, taman mi i treba da se opustim, muzika je zakon, kakav bensedin… 

Da li sam se opustila? Ne baš. 

Prvo, spomenula sam da sam klaustrofobična. Ali što se mora, mora se. Želim da znam zašto me vrat već mesec dana užasno boli. Možda imam neki tumor? Ko zna šta mi je! Izdržaću, rekli su da snimanje traje dvadeset i pet minuta. Žmuriću, slušaću muziku i zamišljati neka lepa mesta i neke lepe stvari.

E, na žalost to nije bilo tako jednostavno.

Prvo, buka koju aparat proizvodi deset puta je jača od relaks muzike iz slušalica. Znači izloženi ste kataklizmičnim zvucima koji nadjačavaju takozvanu ambijentalne relaks zvuke, tako da na kraju više nije ni bitno šta čujete a šta ne.

Nego, tačno i da ne otvorim oči, hvata me panika, kao da ću da se ugušim jer mi se čini da nemam dovoljno vazduha.
Vazduha ima, naravno, ali podsvest je čudo.

Ok, rešila ja da budem hrabra, nema potrebe da žmurim. Držaću oči širom otvorene, pa šta bude.
Iznad glave mi je ogledalo koje je tako podešeno da mogu da vidim svoja stopala.
Gledam ja tako svoje izlakirane nokte i trudim se da zamislim nešto lepo. Ili nekog dobrog frajera, štagod. Ništa od toga! Kroz glavu mi prolaze razne nebuloze koje su sve, samo ne prijatne. Otvorim oči, vidim stopala. Zažmurim, zamišljam grozote. Ponovo otvorim oči, srce lupa sve brže i brže, sigurno ću za koji trenutak ostati bez kiseonika, gušim se, hoću van, pustite me odavde baš me briga šta mi je hoću van, hoću vodu i hoću kući!

Ipak ne, biću jaka, ništa mi se neće desiti, samo moram da iskontrolišem svoje misli, lupanje srca, disanje. 

Stiskam pesnice, udišem ono malo kiseonika što dopire do mene dok ležim u kapsuli sa sve kacigom na glavi.

Ne znam koliko mi je vremena ostalo, ali moram da izdržim. Izdržaću.

Nisam izdržala.
Tri minuta pred kraj snimanja čvrsto sam stisnula takozvani “taster za paniku” koji su mi na početku tutnuli u ruku. Dolazi tehničar, nešto priča i gestikuliše. Ne čujem ništa. Paklena mašina je isključena ali mi zato u ušima i dalje svirucka relaks muzika.
Izvlače me iz kapsule, tehničar i dalje priča. Dišem duboko, najzad sam na slobodi. Rukama mu pokazujem na slušalice, ne čujem ga. Seti se najzad momak da utiša muziku. Kaže, ostalo vam je još samo tri minuta. Samo? U tom slučaju, vratite me nazad, izdržaću. E pa ne može, pomerila sam glavu…

Izvlačim se iz kapsule. Prošla sam kroz pakao i preživela. Prelazim u čekaonicu, usput pitam tehničara kako mi se čini i da li je išta video. Smeje se, preživećete, kaže.

Dolazi radiolog, gleda me sažaljivo. Po njemu – ništa ne valja. Spinalni disk je izleteo, iscureo između dva pršljena, pravo u kičmenu moždinu. Ništa dalje ne smem dok me ne hirurg ne pogleda.
Uopšte nisam razumela o čemu se radi, ali mi se ne dopada. Pogotovu mi se ne dopada reč hirurg.

Izbezumljeno vučem za rukav cice sa šaltera. Hitno mi treba hirurg, hitno najhitnije. Odmah. E, tjah, hirurg je mnogo zauzet, kažu. Zamišljeno proučavaju raspored. Uz puno dobre volje pronalaze malecki termin između dve intervencije. „Budite ovde sutra u deset. Čak i pre deset. Upisaćemo vas, ali da znate, baš je u gužvi, imaće valjda petnaest minuta za vas“.

Sutradan zauzimam položaj ispred ordinacije, malo sam poranila, za svaki slučaj. Dobro, prilično sam poranila, sigurno je sigurno.

U jednom trenutku primećujem komešanje, dolazi hirurg, pravo iz operacione sale; izgleda kao Patrik Dempsi iz serije uvod u anatomiju. Odmah mi je bolje.

Nego, Patrik Dempsi mi posvećuje čitavih pet minuta, istovremeno gleda snimak i kucka izveštaj. Prekida moja pitanja u pokušaju. Jeste on vrstan stručnjak svetski poznat i tako to, ali tri stvari istovremeno ne može da radi. Osim toga, mojih pet minuta je upravo isteklo. Vadi mobilni iz džepa i naređuje: „uvedite sledećeg pacijenta u salu, dajte mu anesteziju, stižem. Kako, kako, već je u anesteziji? Ali je još u hodniku? Jujuju, evo me, trčim, letim“…

Okreće se ka meni, u tačno trideset i dve sekunde izvodi zaključak da sam ja apsolutno i obavezno za operaciju koju bi on elegantno i lagano izveo s prednje strane, kroz vrat, ništa to nije to je najnoviji metod i već sutradan mogu kući kao da ništa nije bilo ali pošto mi Srbi ne volimo operacije (pitam se zašto) onda hajde da prvo probamo sa fizikalnom ali pri najmanjem pogoršanju na primer ako počne da mi trne ruka smesta da dođem i ništa da ne brinem to je vrlo lak zahvat koji se izvodi takoreći rutinski, jeste maleni rez preko vrata do kičme i diska ali biće sve u redu a sada on mora dalje pacijent ga čeka u hodniku mora da krene i hvala doviđenja…

U totalnom sam šoku. Popodne provodim na netu, guglujem „spinalni disk iscureo“. Postajem stručnjak za spinalnu hirurgiju.
Naredne noći u tri ujutru gledam slike Kristofera Riva, ex – supermena, u invalidskim kolicima. Istina, on je pao sa konja a ja sam se samo ponašala kao da sam (još uvek) mlada i snažna. Ali nikad se ne zna…

Poznato je da sam ja super organizovana i izuzetno temeljna. Znači, kad se lečim, ja se lečim. Kad idem po lekarima, zaista ih obiđem sve. Od Dempsija do doktora Hausa, rešiću ja svoj problem nekako!

Naredni lekar je poznati fizijatar iz susednog grada, kod njega su svi bili, ako ne da se leče, ono bar po savet ili da prime neku od tajanstvenih injekcija koje doktor čudotvorac nabavlja iz neke nama daleke države.
Gleda on moj snimak, izraz lica mu toliko zabrinut da mi se čini da će da zaplače. A i ja sa njim. Okreće se ka meni kao da će da mi saopšti da mi je preostalo tek nekoliko dana života.
Uzdiše on, uzdišem i ja.
Za pet dana da mu se javim, i počinjemo sa tajanstvenim tretmanom koji će možda, uz puno sreće i zahvaljujući njegovom neverovatnom umeću, da me izvuče iz problema.
Zašto baš za pet dana? Previše pitam.

Dok čekam da tih pet dana prođu, odlazim kod drugog fizijatra koji mi zakazuje terapije… za šest dana. Ranije nema termin.

Dok čekam pet ili šest dana da počnem sa rešavanjem problematike diska, preko debelih veza dolazim do eminentnog hirurga još eminentnije ustanove. Preko veze jer je ustanova državna, a tamo idem da ne bih platila čitavo bogatstvo koliko inače košta privatni pregled u eminentnim privatnim ustanovama. Nakon dva sata čekanja (dobro je što sam došla preko veze) dolazi On, visok, naočit… i vrlo zauzet. Ovlaš me pogleda, ali kad kažem pogleda, ne mislim pregleda. Nema on za to vremena, a nema ni potrebe. Jer ja sam (po njemu) od-lič-no. Naređuje vazalu (pardon, asistentu) da otvori disk sa snimkom moje jadne lobanje i vratnog dela kičme. Snimak gleda čitavih pet (5) sekundi, sa udaljenosti od deset metara. Tako je, nije mi ništa. Ko mi je rekao da nosim Tomasovu kragnu? (Ja svuda idem sa njom pa ljudi pilje u mene, na žalost iz pogrešnog razloga). Ajde kući, boleće malo pa će da prođe!
Odlazim. Čim kod njega nisam stigla na nosilima, ja sam od-lič-no.

Dobro je poznato da žene nikada nisu zadovoljne.

Pogotovu nisu zadovoljne kada im lekar kaže da su od-lič-no a njih vrat jezivo boli a vala i desna ruka počinje da trne (hoću li možda ipak kod Patrika Dempsija na operaciju, hmmm?)

Moja poslednja nada je čuveni gradski ortoped, čuven je sa televizije, čas čas pa evo njega u jutarnjem programu, priča kako je sredio nekog poznatog sportistu. Dobila sam njegov broj telefona (preko veze), zakazao mi je pregled u poznatoj (privatnoj) ordinaciji gde – ordinira. Imajući u vidu da sam došla preko veze, sve se nadam da će pregled biti besplatan, ili da bar neće koštati onoliko koliko se plašim da hoće.

Koštao je.

Nakon detaljnog pregleda snimka i moje malenkosti, profesor X donosi sledeći zaključak: nisam baš od-lič-no, ali nije to ništa strašno. Treba da vežbam (pazi da ne počnem da vežbam, da li je on dobro pogledao snimak??) a preporučuje da odem na istezanje kičme. To je ono kada vas stave u srednjevekovnu spravu za mučenje i razvlače, kako bi se međupršljenski prostor povećao.

Hmmm…

Nego, još malo pa je prošlo onih pet dana čekanja na čuvenog fizijatra iz susednog grada… da ja zakažem?… E ne može. Fizijatar ima zdravstvene probleme i neće raditi u naredna dva meseca. Ha, ko li njega leči?

Ima li ova priča kraj? Ne još.

Da skratim epopeju, već sam odradila dvadeset fizikalnih terapija (priklonila sam se drugom fizijatru po redu). Nakon toga sam pronašla novog lekara, jer mi žene nikada nismo zadovoljne, i volimo sve što je komplikovano. Tako da sam i dalje na terapijama, ali nisu iste kao onih prvih dvadeset. Po čemu se razlikuju? Pa evo, sada nisu one struje što peckaju već one koje deluju kao elektrošokovi. Nije laser nego… Nije… nego…
Nakon toga… sve je moguće. Akupunktura, istezanje, Patrik Dempsi… nikad se ne zna gde će me moj komplikovani ženski mozak odvesti!

You Might Also Like

No Comments

    Leave a Reply