Luda žena

Šta je život, no beskonačna seansa fotografisanja

život

“Hajde da se slikamo. Ne, ti mene slikaj, imaš onaj tvoj dobar aparat i one strava objektive, trebaju mi nove slike. Završavam jedan projekat, hoću da ga promovišem, moram da okačim nove fotke. Znaš onako, spontana a tajanstvena, pomalo fatalna ali urbana žena. Lepa, prelepa, a opet prepametna… misliš da nije moguće? Hoću reći, valjda jesam pametna a kažu i da dobro izgledam nego, da li možemo nekako da izvedemo da se sve to vidi na slikama?”

Ok, priznajem da sam ovaj monolog malo (više) iskarikirala, no situacija je bila sledeća: pre nekoliko godina sam počela da se bavim fotografijom, i otkrila da u meni leži do sada neotkriven talenat. Ne planiram da se oprobam kao profesionalac, ali volim da fotografišem i dobro mi ide.

I tako sam se jednog prolećnog popodneva našla sa prijateljicom ne bi li udružile moj talenat i njenu lepotu (i pamet), i proizvele fotografije koje će biti upotrebljive za njenu dalju samopromociju.

“Dooobro, ponela si opremu, super. Ja u ovoj torbi imam nešto šminke, bižuteriju, naočari za sunce, čisto da promenim imidž, znaš kako se kaže, sve je u detaljima. Aha, ponela sam i odeću da se nekako presvučem ali ne znam kako ću to da izvedem ako bude neko prolazio. Idemo na ono poljanče, tamo pored Ušća, mnogo je lepo, ima i drveća. Mnogi su se tamo slikali, da da, mesto je popularno, veruj mi! Valjda danas neće biti nikoga…”

Otišle smo dakle na poljanče, smestile se uz jedno drvo i pravile da je sasvim normalno da te nedelje poslepodne jedna od nas čuči u travi (između dve pseće kake) i zamiš¡ljeno čita nekakvu knjigu (ali sa tamnim naočarima da bi delovala tajanstveno, urbano i zavodljivo) dok druga sa prikladne udaljenosti zumira ceo prizor i dobacuje instrukcije: “Spusti glavu, jel čitaš ili gledaš u daljinu, dogovori se! A da skineš naočari? Ma nemaš podočnjake. Jeste, odlične su, najnoviji Fuči model, ali niko ti neće poverovati da sa njima čitaš. Kao, smeta ti sunce? Važi… “

A nakon prve runde škljocanja:

“Daj da vidim… Joj, izgledam debela… Mislim, dodala sam par kilograma, ali ne toliko… mora da je zbog svetla, da se pomerimo u senku? Ček, ovo mi je bolji profil… da se ne pućim? Ma to je efekat ove konturing šminke… Nisi čula za to? To ti je najnoviji trend, odakle si ti? Ne, ne pućim se, tako se danas svi fotografišu. Da se nasmejem i da pokažem zube? Ma šta ti pada na pamet, pa ne prodajem kaladont nego sebe! Mislim, svoj talenat i pamet… a dobro izgledam, tako kažu, ajd vidi da ne ispadnem debela, ajmo bolje tamo u senku… Ček da promenim naočari… a mogla bi i da se nekako presvučem… daj mi tu kafu za poneti, kao, ispijam je polako i razmišljam o suštini života… “

Provele smo tako dva sata trudeći se da prikažemo talenat, lepotu i pamet u zelenoj travi (kake se na slikama nisu videle), sa tamnim naočarima, knjigom & kafom za poneti. Kako su ispale slike? Po meni sasvim korektno. Sve je bilo tu, i lepota (nesporna), i intelekt – ko bi inače čitao u travi između dve pseće kake na par koraka od našeg najpopularnijeg tržnog centra, i to sa Fuči naočarima da bi izgledala tajanstveno i zavodljivo.

Prijateljica mi ipak nije bila srećna rezultatom, pa je narednog dana iscimala brata. Umesto poljančeta (razlog – bilo je previše pseće kake), otišli su u novi fensi kafić na Kalemegdanu gde se zavaljena u jastuke kao princeza iz hiljadu i jedne noći pretvarala da proučava tajne interneta na svom ultra tankom epl laptopu (sa Fuči naočarima naravno). Da li je napokon bila zadovoljna? Ne, naravno.

“Vidi ovo, izgledam kao neka žena srednjih godina, dobro, šminka je solidna i uspeo je da ukači koji mi je bolji profil, ali nije spontano, tačno se vidi da sam bila pod stresom a on nije umeo da mi objasni kako da se namestim, pa šta on misli, nisam ja fotomodel, ok, izgledam dobro (tako kažu) ali gde se iz ovih slika vidi moja pamet, moj talenat…. Ne, nisam ja još u srednjim godinama, šta ti pada na pamet!”

Naposletku sam je poslala kod mladog i talentovanog fotografa čije su usluge svi u gradu hvalili, i tu je ova priča o fotografisanju za novi projekat napokon dobila srećan kraj.

Da vam ja nešto kažem:

Svaka žena je lepa na svoj način. Profil, linija, tamne naočari, konturing (u međuvremenu sam se edukovala i naučila šta je prava stvar), ništa od svega toga ne može da nadomesti opušten stav, pogled pravo u objektiv, i osmeh od srca!

p.s. srednje godine obuhvataju period od 35. do 55. godine života. Ovo je za one koje su odlučile da se uz pomoć konturinga, hajlajtera, strapinga i blendinga spuste ispod navedene donje granice.

Svašta znam, jel da?

(Foto: Katoi studio)

You Might Also Like

No Comments

    Leave a Reply